John Wayne, pokoja maca i Kipke

Najnovijom izložbom u Galeriji SC Željko Kipke nadovezuje se na dosadašnje projekte u kojima je uspješno kombinirao slikarstvo i film, dakle pokretne i nepokretne slike. Kao i uvijek dosad, ravnopravna uporaba dvaju različitih medija u svrhu realizacije integralne autorske zamisli za Kipkea nipošto nije tek formalno propitivanje odnosno usporedba njihovih izražajnih mogućnosti ili općih vizualnih karakteristika. Štoviše, svaka interpretacija što odveć ustrajava na problematici sučeljavanja slikarskih i filmskih zakonitosti ovdje bi nas lako mogla odvesti u posve pogrešnu smjeru! Ključ za, makar i osnovno, snalaženje u Kipkeovim intelektualnim labirintima ne krije se, naime, u konvencionalnim pristupima likovnosti, već ponajprije u aktivnom prihvaćanju obilja metanarativnih postupaka s kojima nas, posredovanjem svojih vizualnih i književnih radova, svestrani autor neumorno suočava. Kipkeovo cjelokupno stvaralaštvo svojevrstan je poziv na složenu, zahtjevnu, nerijetko duhovitu i – za one koji znaju – redovito zabavnu igru. U toj igri posve će nestati tradicionalan mit o nedodirljivosti, samodostatnosti te apsolutnoj dovršenosti umjetničkoga djela. Modernističko-avangardistička paradigma na taj je mit nasrnula grubo i polemički, da bi potom postmodernizam namjesto razaranja pristupio – ispostavit će se mnogo učinkovitijem – principu razgradnje posredovanjem mekog, elastičnog, a neki bi rekli i ljigavog dijaloga. U svakom slučaju kod Kipkea, koji se autorski formirao upravo na prijelazu modernističke u postmodernističku epohu, naglasak će uvijek više biti na cjelokupnom opusu, a manje na pojedinačnom umjetničkom činu ili djelu. Svojevrsni praotac takvih promišljanja bio je, dakako, Marcel Duchamp i njegov zatvoreni krug, započet, primjerice, malim crtežom plinske svjetiljke iz 1904, a dovršen znamenitom instalacijom Etant donnés iz 1966. s identičnom plinskom svjetiljkom kao najvažnijim ključem za njezino još nedovršeno dešifriranje.

Mary Castle predstavlja, 2013.

Četvrta retrofuturistička izložba: neumoljiv pogled u budućnost predstavlja nam Kipkea doista na vrhuncu stvaralačke forme. On spaja naoko nespojivo, educira, ali istodobno i ironizira. Kadrovi iz filmova snimljenih sredinom prošloga stoljeća, dakle u razdoblju zlatnoga doba filmske industrije, napose one holivudske – ne samo nje – izmjenjuju se sa sekvencama Kipkeovih filmova starih tridesetak, ali i onih nastalih tek prije nekoliko godina. Glas naratora namjerno je iritantan u pompoznosti i potenciranju senzacionalizma, ali njegov tekst tek mjestimice korespondira s holivudskim scenama. Kipke manipulira zvukom, prostorom i vremenom u svrhu kreiranja posve nove audio-vizualne stvarnosti. Ali riječ je o manipulaciji u svrhu spoznaje. Potrebno je samo znati misliti. Glumačke zvijezde i zvjezdice poput Johna Waynea, Ericha von Stroheima, Patricie Knight, Cornela Wildea, Nancy Olson, Mary Castle ili Silvane Magnano izmjenjuju se s prikazima mačaka iz Kipkeova uratka Bulevar devet života, na zidu sobe u koju ulazi Mary Castle u filmu Eight Iron Men reproducira se njegov eksperimentalni rad Crno crnje od crnoga, na kadrove iz špijunskoga trilera Gibraltar s Erichom von Stroheimom nadovezat će se umjetnikova Nadzorna kamera. Visoko komercijalno isprepletat će se, dakle, sa strogo eksperimentalnim. Vrijeme i prostor miješaju se, tvoreći svojevrsno metavrijeme, odnosno metaprostor. Sedam izloženih akromatskih slika za motive uzima kadrove iz filmova, filmskih žurnala ili novina, a vertikalni prikaz Mary Castle razlomljen je u tri dijela, baš kao da nastoji simulirati nizanje kadrova na filmskoj traci. Prošlost i budućnost stopljeni su u jedinstvenu metanarativnu cjelinu, pri čemu će vrijeme igrati svojevrsnu ulogu vizualnoga katalizatora.

Kipkeova nadasve lucidno osmišljena „kontrolirana kakofonija“ otvara, štoviše i drsko provocira, najrazličitija pitanja. Je li film zbog raznolikosti sastavnica (slika, glazba, svjetlo, gluma) najsavršenija od svih umjetnosti, ili je upravo zbog toga najtrivijalnija? Kako bi, primjerice, Kipkeov film Nevidljive galerije prošao kod publike sredinom prošloga stoljeća pod uvjetom da se najavljuje posredovanjem reklamnih žurnala? Može li neka mačka glumiti bolje od Johna Waynea? Nije li film Bulevar devet života „napetiji“ od filma Sunset Blvd.? Takva i slična pitanja u Kipkeovu su svijetu posve legitimna. Umjetnost, uostalom, nikada ne nameće odgovore. Njezina spoznaja leži u otkrivanju novih pitanja te neprestanu propitivanju već postojećih odgovora. Apsolutno sve, od dijaloga, pojedinih glumaca ili likova, pa sve do običnih komada pokućstva može imati ulogu prikrivenih simbola ili signala. U jednom trenutku, primjerice, Kipke izabire kadar u kojemu snažno kiši, a pri kraju smo upozoreni da svakako ne propustimo film Dozivanje kiše, još jedan primjer – ovaj put znatno stariji – sinergije slikarstva i filma. Slučaj ili ne? Nebitno. Slučaj, baš kao i koincidencija, za Kipkea je posve legitiman umjetnički postupak. Riječ je, zapravo, o beskonačnu dijalektičkom procesu.

Vrlo dobrom izložbom u Galeriji SC Željko Kipke nedvojbeno je sačuvao status najvećega neomanirističkog umjetnika u Hrvatskoj.